Igrokaz “Tavan sećanja“

Baka sedi ispred platna. Lutke su iza scene.

Baka:
Gledam vas deco
i mislim se nešto,
kako sam se znala
nekada igrati vešto.
Skakala sam lako,
sa stuba na stub,
desio se jednom,
čak i slomljen zub.
Samo da znate,
meda mi je bio,
najdraži drug.

(Podiže se meda)
Meda:
Beše to vrlo davno,
u vreme neko drugo,
bezbrižno, sjajno.
Bila je baka šaljivdžija pravi,
glavna atrakcija
na svakoj proslavi.
Loptu je znala na prstu vrteti
i sa grane na granu
lako skakati.
Imala je i lutku,
evo baš ovu,
(Na scenu izlazi dete koje lutki daje glas.)
kojoj je pričala,
uvek priču novu.
(Meda se spušta.)

Baka:
Ah, kada se samo setim,
kako je malo trebalo,
u visine da poletim.

Lutka:
Sećam se priče jedne,
vrlo važne, vrlo vredne.
Devojčica je baka bila,
kada me je u krilo svila
i pričala:
“Lutkice moja, drugo najbolja,
desila mi se prava nevolja.
Slomila sam maminu vazu!
Sasvim slučajno,
trčeći, u prolazu.
“Izvini“ sam majci
brzo išla reći,
i dala sam joj zagrljaj naj, najveći“.

Baka:
Pogrešiti svako može,
to deco znajte,
ali “izvini“
uvek od srca dajte.

Lutka:
Pričala mi baka i o satu starom,
lep je mnogo bio, sa posebnim darom.

(Podiže se sat.)
Stari sat:
Da vam kažem nešto,
računati vreme, umeo sam vešto.
Učio sam baku vreme da meri,
strpljiva da bude kad nešto poželi.
Kada želju ostvari, baka je znala,
da čarobna je i lepa, reč: “Hvala“.
(Sat se spušta.)

Baka:
Hvala mami kada priču čita,
i tati što me uvek pita:
“Kako si mila, anđele moj,
kako je prošao dan tvoj?“

Lutka:
A sada, priča nova,
priča iz bakinih dečjih snova.
Balet je baka plesati znala,
čak i kad je bila jako mala.

(Podiže se baletanka.)
Baletanka:
Svaki korak bakin sam poznala,
prva njene tajne sam doznala.
Korake njene kao pero lake
pratila sam večeri svake.
Blistava svetla i raskošni sjaj,
baku nisu pokvarili,
to sada znaj!
Blistala je baka na baletskoj sceni,
svi aplauzi bili su samo njeni.
I, kada bi izvedbi došao kraj,
čulo bi se: “Prelepa devojčice, cveće izvoli“,
a baka bi kulturno rekla: “Hvala i molim“.
(Spušta se baletanka.)

Baka:
Šta bih još imala reći,
osim, deco čuvajte sećanja,
jer, sećanja su dar najveći.
Pogotovo sećanja na
ove četiri čarobne reči:
(Izlaze deca (Luka, Sava i Iskra) i drže po jednu reč u rukama.)
IZVINI, HVALA, MOLIM I IZVOLI

Autor teksta: Ivetić Ana, vaspitačica

Песма о тавану – Жућини снови

На крај села жута кућа,

а на кући таван стари.

У њег’ гледа псето Жућа,

висина му наум квари.

Жели Жућа горе стићи

да открије шта он скрива,

ал’ тавану не мож’ прићи

иако већ дуго снива.

Високо је, много тамно,

реп му се од страха дрма,

подвио га мало срамно

као нежна крхка срна.

Све то гледа дечак Фића

би му жао малог Жуће,

па отрча до тог бића

и попе га на врх куће.

Желео је Жућа

кост сласну да нађе,

али виде лопту,

па му беше слађе.

Играла се два другара,

с’ пуно жеље, с’  пуно жара.

Лопта лети, лопта језди

на путу ка сјајној звезди.

Ноћ је дошла, тама пала,

а другара два заспала.

Фића у сну звезде броји

и планове нове кроји.

Жућа сања дивне снове

о тавану једном старом,

авантуре жели нове

са својим другаром.

Нема само Сава сан

да се попне на таван!

Аутор: Весна Станимировић, васпитачица

Предшколска установа “Стоногица“

Сремска Митровица

Igrokaz “Brige male pečurke“

Da brigu brine šumska pečurka mala, mudra sova na vreme je saznala. Savete joj je dala, pa sada više ne brine pečurka mala.

Lica:

Narator, pečurkica, mama pečurka, miš, sova, veverica, zec, hrast, leptiri, mrav, pčele

PRVA SCENA: Na bini su hrast, mama pečurka i pečurkica (čuči) i veverica koja do svog izlaska biva skrivena iza zavese. Iza hrasta skriva se sova. Kada dođe red na sovu, ona izlazi i po završetku teksta, ponovo staje iza hrasta. Narator izlazi kada izgovara svoj tekst. Mala pečurka prikazuje ljutnju, tugu, nezadovoljstvo, duri se…

Narator:
Noć je bila blistava i svetla,
puna veselih boja, šarenih i sjajnih,
kao perje raspevanog petla.
Na šumskome tlu, ispod krošnje hrasta,
pečurkica, tek rođena,
brinula je zbog malenog rasta.

Pečurkica (čuči):
Mama, mama, fer ovo nije,
gde su moje tufnice,
ko li ih krije?
Zašto sam ovoliko malena,
mršava i krhka,
hoću da porstem,
čak do hrastovog vrha.

Mama pečurka:
Dušo moja, moja zvezdice malena,
nemoj se brinuti,
uskoro ćeš biti šarena.
Rođena tek ti si,
i zato još porasla nisi.
Strpljenje treba tebi,
kao što med treba, nestrpljivom medi.

Narator:
Na visokom hrastu,
na najvišoj grani,
na mestu gde dolazi
prvi zračak sunca rani,
jutarnji,
Mudra sova Dora, progovara.

Sova Dora:
Hu –Hu – Huuu
Komšinice pečurko i
komšinice pečurkice,
koje to brige more lice,
tek rođene devojčice.
Znaš li dete, miris kiše rosne?
Poznaješ li zimske vetrove prkosne?
Osetila si sunčeve tople zrake,
ili si videla prolećne boje jarke?
Nisi?
Dušo, nestrpljiva ti si.

Hrast:
Komšinice Doro,
na mestu ti je svako slovo.
Pečurkica malena,
tek je rođena,
a već je nestrpljenjem vođena.
Strpljenje se vremenom stiče,
to nije nešto što iz zemlje niče.

Pečurkica:
(čuči; duri se)
Strpljiva ne želim biti,
to vam neću kriti.
Želim visine, veličine,
udobnost i šarene boje,
mirisne kapljice kiše,
i mnogo više,
i mnogo više!

Veverica:
(kreće se brzo, njen ulazak prati šaljiva muzika)
Ju, ju, ju, juuuuu,
frku moje uši čujuuuu,
juuuuu pečurkice,
nestrpljivice, devojčice.
Slušaj reči mudre sove,
i porašćeš do kraja priče ove.
Juuuuuu…..

DRUGA SCENA: (U zavisnosti od prostora na kojem se odigrava predstava, likovi koje smo upoznali se sklanjaju, ili ostaju da stoje/sede na bini.) Na bini ostaje hrast i pečurkica ispod njega. Mama pečurka, sova i veverica se sklanjaju. Svoj nastup čekaju i zec i miš, koji se kreću po bini.

Narator:
Hrast je oštro i strogo gledao,
ponašanje ružno ovo,
i shvatio,
pečurkica ne sluša ni jedno slovo.
Šteta, šteta. (odmahuje glavom)

Hrast:
U ovoj sjajnoj i zvezdanoj noći,
majka je tvoja strpljivo čekala
trenutak kada ćeš doći.
Pečurko mala,
nestrpljiva nemoj biti,
jer sa prvom kišom i zrakom sunca,
porašćeš ti.

Pečurkica (čuči):
(pesma)
Jadna sam i mala ja,
malena sam rođena,
visoka sam kao travka,
zec me vreba iz prikrajka.
Sivog miša se ne bojim,
brkove mu lako brojim.
Rođena sam malog rasta,
želim rasti čak do hrasta

Zec:
Žurim, žurim, trčim, skačem,
prepreke sve, lako preskačem.
Sušaj pečurko mala,
šta ću ti reći, nije šala.
Kiša je ono što treba tebi,
drugačije porasla ti ne bi.
Strpljenjem sebe nauči,
ne dozvoli da te veličina muči.
Pametna si, mila i draga,
neka ti to bude najveća snaga.

Miš:
Brkovi moji tebi zbore,
pažljivo gledaj visoko, gore.
Ciljeve svoje digni u visine,
ali budi svesna
šta su prave veličine.
Dobrota, skromnost i strpljenje,
tako se stiče od drugih poverenje.

TREĆA SCENA: Narator otvara treću scenu tekstom! Po završetku teskta, čuje se kiša, pljusak, grmljavina, pečurka raste. Na sceni se tokom zvukova kiše pojavljuju leptiri, mrav i pčele koji užurbano trčkaraju, tražeći sklonište. Uplašeni su, pokisli. Primećuju pečurku i sklanjaju se ispod nje, čučnu.

Narator:
Dan je prošao i noć je pala,
zaspala je i pečurkica mala.
Šuma se na sekundu stišala,
zaspali su svi.
Tada se ogroman pljusak dogodi.

Zvuk grmljavine i kiše. Kada prestane kiša, nastupaju insekti.

Mrav:
Išao sam šumskom stazom,
i gledao sam svoja posla,
kad odjednom poče kiša.
Potopila je i mene i miša.
Sakrismo se pod ovo biće,
i gledali dok zora sviće,
sigurni i skriveni.
Spasila je život meni.
Hvala ti! (pečurkica se osmehuje i sluša)

Leptir:
Jeste, jeste, bilo je tako,
sakrio nas ne bi svako.
Hvala ti pečurkice,
ti divna devojčice.
(Pečurkica se sve više i više osmehuje)

1-Pčela:
Bzzzz…bzzzzzz
Život si nam spasila,
i šumu svojim postupkom ukrasila.
bzzzz…..bzzzz

Leptir:
Pridružujem se vašoj hvali.
Ti si pečurkice dokaz
da se može biti heroj,
čak i kada si mali.

2-Pčela:
Strpljivo si rasla tokom noći,
a nisi znala da ćeš nama,
stvorenjima šumskim,
svojim strpljenjem pomoći.

3-Pčela:
Naša su krila suva i čila,
jer si ti strpljivo rasla,
i velikodušna bila.

4-Pčela:
Letećemo lako,
sa cveta na cvet,
i krila ćemo svoja skriti
pod tvoju kapu opet.

5-Pčela:
Bzzz…bzzzzzz
Od današnjeg dana,
tvoja skromnost,
neka je svima znana.
O dobroti tvojoj,
pesme neka se pevaju,
i da se ispod tebe sakriju,
insekti neka ne oklevaju.

6-Pčela:
Bzzzz….bzzzz
Ne znam šta bih još dodala,
osim još jednoga “Hvala“.
Jer, pečurko, više nisi mala.
Dobrotu, skromnost i strpljenje,
spoznala si ti,
pokaži sada celom svetu,
kako je lepo dobra osoba biti!

Pečurkica:
Da sam znala da ću vas ja skriti,
da ću za vaša krila i nožice
skrovište biti,
i da ću vas od kiše
i poplave spasiti,
strpljiva bih bila.
Ipak, zahvaljujem kiši
što je dugo padala,
jer moja je veličina
ono čemu sam se nadala.
Sada vas pozivam,
prijatelji moji:
mravi, pčele i leptiri,
sakrite se pod moju kapu,
dokle god se kiša ne umiri.
Štitiću vas šeširom svojim,
dok strpljivo kapljice kiše, brojim.
Jer, veličina je u onome koliko damo,
veličina je kada svoje mogućnosti znamo.

Narator:
Kiša je nastavila još dugo padati,
a pečurkica je nastavila davati i davati.
Štitila je i skrivala ta malena bića,
i postala je najbolji prijatelj
mrava, pčela i leptirića.
Lako je velik biti, veličinom se dičiti,
ali teško je svoje prave vrednosti
sebi i drugima otkriti.
Važne su:
skromnost, strpljenje i dobrota,
i nikada vas neće biti sramota!

Autor igrokaza: Ivetić Ana, vaspitačica

Sova Dora i sovac Bora


Desilo se to još lane,
na vrhu najviše hrastove grane.
Sova Dora i sovac Bora,
zaljubiše se, tu nema zbora.
Noć im beše ljubavna pista,
u kojoj mesec od sreće zablista.


Mesec im ljubav obasja snažno,
da l’ su miša ulovili,
nije im bilo važno.
Bora i Dora, dva šašava stvora,
gnezdo su svili
i svoje mlade podigli.
Postade šuma puna mudrosti,
mudrosti i svakodnevne radosti.

Autor: Ivetić Ana

Istina o vuku


Bajku znate poznatu svi,
bajku o vuku i praseta tri.
U njoj je vuk ljut i zao bio,
prasićima je kuće stalno rušio.


Istinita priča, to bila nije!
Izmišljotina beše lukave lije.
Njenoj zavrzlami verovasmo dugo,
a sada vam otkrivamo vukovo
lice drugo.


On beše vučko, čio i mio,
mirisao je cveće i mleko pio.
Alergija ga strašna tog dana spopade,
i otuda bajka o rušenju kuća nastade.
APĆIHAAAAA!

Autor: Ivetić Ana

Šumski akrobata


U tišini šumskog dvora,
dok sva živalj čvrsto spava,
vešto, hitro, skoka laka,
promiče senka čupavog stvora.


Repom maše kao lepezom,
brža je od najbržih ptica,
lešnika joj 100 pod obrazom,
akrobata je vrsni, gospođa veverica.


Žurim, žurim, lako jurim,
spretnost je moja vrlina.
Sa grane na granu preskačem lako,
gledati me, prava je milina.

Lešnike u svoj dom nosim,
podeliti ih rado želim.
Skromnošću se svojom ponosim,
sve što imam, ja podelim!

Autor: Ivetić Ana

Mis Šume

Lisica:
Pogledajte krzno moje,
pogledajte rep moj,
najlepše sam biće,
u gustoj šumi ovoj.
Koraka sam tiha
i pogleda bistra,
kada šumom prođem,
ona sva zablista.

Zečica
Lijo draga, svašta zboriš,
kako se ne umoriš?
Vidiš li da i ja sam lepa,
od glave, pa sve do repa?
Uši moje najtiši šum čuju,
a nožice daleko putuju.
Šapice su moje mile,
mekše, čak i od bele svile.

Košuta
Čekajte, čekajte, reći vam nešto moram,
na vaše reči još nešto da dodam:
Elegancija moja nadaleko je znana,
najlepša sam dok sviće zora rana.
Oči su moje duboka jezera čista,
pretrčim lako kilometara trista.
U korak sa jelenom svojim,
kilometre i kilometre brojim.

Vučica
Čuti je sve ovo lepo,
ali nemojte verovati u sve
toliko slepo.
Ipak, od svih najlepša sam ja,
vučica, snažna i sposobna sva.
Snaga moja od planine je veća,
ko od mene pobegne,
spasila ga je sreća.
Šumom vladam svojim njuhom,
i ponosim se svojim sluhom.

Srna
Skromna ipak ja ću biti,
iz bisernog potoka, vode ću piti.
Lepotom svojom, hvaliti se neću,
već ću se diviti slasnom drveću.

Sova
Čujte sada, šumske dive,
sve ste lepe, kao vile.
Ti si lijo, lukava i nežna,
zečica je kao kraljica snežna.
Košuta je lakoga trka,
a vučica je iskusnoga brka.
Srna je mila i mlada,
verijte šta vam velim sada.

Autor: Ivetić Ana

Rajska ptica

„Slobodom se život živi“ ili „Rajska ptica“

Uloge: Rajska ptica, Sova, Roda, Gavran, Labud, Svraka, Senica
Lutke: štapne lutke izrađene od sunđera i tkanine, reciklažni materijal
Scengrafija: dva oslikana platna:

  1. Prvo/donje platno: Rajska ptica u prirodnom staništu
  2. Drugo/gornje platno: Ptice: sova, roda, gavran, labud, svraka, senica u letu

Rajska ptica (kostimirano dete) sve vreme je na bini u kavezu (pored kaveza). Vodi dijalog sa lutkama Pticama.

RAJSKA PTICA:
(budi se, zeva, proteže se, ustaje/seda):
Rođena sjajna,
raskošnih boja,
al’ nije bajna
sudbina moja!
Važna sam bila,
perjem se dičila,
drugima prkosila –
na princezu ličila.
Kruna na glavi,
zlatom se zlatila,
dođe kraj slavi –
sada sam shvatila.
Čovek me zgrabi
u kavez strpa,
vrata zatarabi
bleda sam krpa!

RAJSKA PTICA
(zeva, proteže se, pa nastavlja):
Lepota mi najvažnija bila,
cenila nisam slobodu.
Tuga me celu u kavez svila,
najjadnija sam u ptičijem rodu.
Sada sam rob,
tužna mi majka –
došla zla kob,
završila se bajka.
(Rajska ptica zeva, proteže se, leže da spava)

SOVA:
Hu-hu-huuuuu!
Nisam sjajna, nisam lepa,
krilima sečem tamnu noć,
kandža moja lako ščepa,
u tome je velika moć.
Oči krupne, telo snažno,
da l’ je lepo? Nije važno!
Slobodu imam i danju i noću,
a kad’ želim uživam samoću.

RAJSKA PTICA (budi se, ustaje):
Da li sam sanjala sada sovu
da o slobodi mudro zbori?
Da li se zaista ovo zbilo
ili me ružan san mori?
(trlja oči, zeva, leže)

RODA:
Sanjala nisi ptico Rajska,
o slobodi priča sova.
Javlja se roda kraljica barska,
sa vrha odžaka kućnog krova.
Evo me, gore, digni glavu!
(Rajska ptica se okreće, diže glavu, traži rodu)
Oblake mazim, sunce me greje.
U kavez stavi svu svoju slavu,
svo svoje sjajno, šareno perje.

RAJSKA PTICA: (opet ustaje):
Noć mi ova mira ne da,
ružne snove sanjam,
muče me sećanja bleda
uzalud se slobodi klanjam.
(Ostaje da sedi/stoji, tužna…. kada gavran progovori, okreće se prema njemu)

GAVRAN:
Ne sanjaš, ptico, jadna,
do oblaka leti roda.
Sudbina je tvoja gadna –
kavezom: tri koraka hoda.
Crno me perje celu krasi,
gavran sam bez ptičijeg sluha.
Pesma moja nikoga ne spasi,
al’ biće sam slobodnoga duha.

RAJSKA PTICA:
O, crna ptico, šta mi to veliš?
Svi ste srećniji od sudbe moje!
Kad’ samo lepotu želiš –
onda ti drugi život kroje!

LABUD:
Ovde sam ptico, na obližnjoj bari,
labud sam lepi, to bajka kaže,
al’ nisu u lepoti sve životne čari,
druga pravila za čudesa važe.
Ptica sam selica na daleko znana,
od Afrike do vinskog Srema.
Kilometre prelećem vetru predana
Veće moći od toga nema!

RAJSKA PTICA:
Ti putuješ svetom plavim
dok ja u rešetkama tugujem.
Nemam mesta ni rep da stavim –
usamljena s tišinom drugujem.

SVRAKA:
Ptica sam skakutava zvana Svraka.
Skačem, letim, svetu se divim.
Vraćam se u gnezdo pre prvog mraka,
pokrivam se oblacima sivim.
Nedive mi se ljudi, a ni deca mala,
ne misle da sam lepa!
Al’ pamet moja – to nije šala,
duža je i od paunovog repa.

RAJSKA PTICA:
Blago tebi, Svarko mudra!
Kažu: „Najpametnija si ptica“,
al’ ta mi nauka oduvek čudna,
za pamet moju – čista jedinica!

SENICA:
Ptico Rajska, gde ti je glava?
Gde si u školu/vrtić išla ti?
U lepoti nije ničija slava!
U slobodi su sve radosti!
Da ceniš nisi znala
ta naša moćna krila!
Priroda nam ih je dala,
a ti si ih u kavez svila!

RAJSKA PTICA:
Lepe moje, ptice drage
za pomoć vas molim ja:
dajte mome telu snage,
dok mi sunce dalje sja.
Sad’ shvatam ono što je važno:
lepotu ne želim i neću!
Slobodu grlim sada snažno –
nju volim i uvek voleću!

Muzika…

Deca spušatju lutke i izlaze u kostimima ispred scene i plešu oko kaveza Rajske ptice.
Muzika staje. Sova izlazi na scenu i obraća se publici. Ostale ptice sedaju oko kaveza u krug i imitiraju njegovo otvaranje, oslobađaju Rajsku pticu.

SOVA:

Slušajte publiko šta vam velim –
lepota nije u perja boji!
Svu pamet, slobodu/dobrotu i mudrost vam želim,
budite veseli i samo svoji!
Neka se dive onom iznutra,
vrlinama što nas krase,
uvek će biti bolje sutra
kada si dobar i pošten, zna se.
Tu je lepota i radost naša,
a ne u perju i skupom gnezdu,
uvek je puna il’ prazna čaša,
al’ ti se digni – DODIRNI ZVEDU!

Muzika…
Ptice su oslobodile Rajsku pticu. Ona ih grli. Staju u vrstu i u glas govore:

Slobodom se život živi,
A ne perjem u skupom gnezdu.
Zato potrči, budi hrabar –
Dodirni mesec, dodirni zvezdu!

Autor: Vesna Stanimirović, vaspitačica

Dizajnirajte ovakav sajt uz pomoć WordPress.com
Započni